Udruga ‘Otac’ danas je objavila ‘Pisma dva oca’. Zadnjih mjeseci mnogo je pitanja zašto udruga ‘Otac’, zašto veliki humanitarni koncert na stadionu u Mostaru i još mnogo nekih ZAŠTO.
-Odlučili smo na sva ta pitanja odgovoriti kroz ‘Pisma dva oca’. U njima smo odgovorili i na vaša, ali i naša pitanja ZAŠTO – navodi se u informaciji za javnost.
U nastavku donosimo pisma koja su napisali Denis Delić i Marko Karačić kao očevi.
Piše: Marko Karačić
Šutim! Već tri i “kusur” godina šutim. I gledam tvoju borbu, sine moj. Borbu za svaki dan, borbu za život, borbu protiv svih posljedica koje ti je donijela ta pogana aneurizma s kojom si rođen. Spasili su te jednom teškom operacijom nekoliko dana nakon rođenja, a onda su te oni što su te spasili uspjeli zanemariti. Valjda bolje nisu znali. Uzaludni su bili naši vapaji da se nešto poduzme opet. Ti naši najveći stručnjaci govorili su nam da čekamo, da moraš još narasti za novi zahvat. I mi smo čekali jer bolje od njih nismo znali. I jednog dana reče jedan uvaženi stručnjak: “J**i ga, bio je težak slučaj.” BIO! A ti živ! I tvoja majka i ja krenusmo sami u potragu za nekima kojima nisi BIO. I na jedan običan mail javi se prof. Freidhelm Brassel. Čovjek kojem ti nisi BIO, nego je rekao da će on izvesti novi zahvat. Jer on već desetljećima operira one koji su drugima BILI.
Ali tebi zabraniše da dođeš u Njemačku kod njega. Koronaludilo, blokade, mjere, a i ti već u fazi “biljke”. I taj Brassel, kojem ti nisi BIO, potpiše sve dokumente da na njegovu odgovornost uđeš u Njemačku, da te operira na svoju odgovornost. Život svoj čovjek stavi na kocku, a nije vidio ni tebe ni mene. Samo zato što je vjerovao da te može spasiti! I bi tako! I ti i to preživi!
.jpg)
Marko Karačić napisao pismo sinu Ivanu
I kako si dugo bio u komi, tvoja majka nije te željela ostaviti minute samog u toj intenzivnoj. Oko petog dana dovedu joj psihologa jer su mislili da joj treba takva pomoć. I kad mu je ispričala što se sve događalo, čovjek je počeo plakati i rekao joj: “Gospođo, ne znam kako ste ostali normalni nakon svega, ali sada će vam krevet ubaciti ovdje.” I to je bila prva majka kojoj su krevet ubacili u intenzivnu u 56 Saninih bolnica u Njemačkoj.
Kada ste nam se vas dvoje vraćali iz Njemačke, rekli su ti majci da ćeš vjerojatno biti “biljka” cijeli život, da ne postoji nikakva šansa da ti se vid vrati, da progledaš i još mnogo toga. Ali nismo odustajali! Ni mi ni ti. Nakon mjesec dana ti počneš reagirati, nakon dva mjeseca shvatimo da nas očima pratiš, da nisi više slijep. Nakon tri mjeseca počneš se smijati nekim našim glupim forama. Nakon dvije godine, tu si s nama, boriš se i dalje. I napreduješ izvan svih pravila medicine i ljudskog shvaćanja.
U međuvremenu si nas naučio da 99,9 posto stvari za koje smo mislili da su važne – nisu. Učinio si nas da shvatimo što je mir, skrušenost, poniznost… Kako se boriti, ne odustajati… Kako živjeti ovaj život! Ti koji ne možeš pričati toliko si nam toga rekao i objasnio. Ti koji ne možeš hodati, planine si pomaknuo. Slijep si bio, a učinio si da mi progledamo!
Znaš, sine, prije tebe imao sam 1000 želja, projekata, planova, ideja… Danas imam jednu. Jedan cilj, jednu misiju. Život nitko nije preživio. Nećemo ni ja ni ti. Moj jedini cilj je u jednom trenutku, kada dođe taj čas, da me se ne postidiš pred Bogom! A svi ćemo stati pred Njega. I ne samo ti da me se ne postidiš. Nego ni tvoja majka, koja već doslovno 1000 noći zaredom ne spava, nego bdije uz tebe kao najspremniji vojnik na ovom svijetu ne dopuštajući da ijedan napad ili neku drugu tegobu prođeš sam, nego u njezinu naručju, s njom. I tvoje tri sestre da me se ne postide pred Bogom, koje s nama sve ovo vojnički prolaze ne dopuštajući da itko izvan našeg kruga pomisli da nam je teško. Heroji moji!
Znaš, sine, nakon svega bogohulno bi bilo ne vjerovati u čuda! Točnije, u Boga koji čini čuda. Ja i dalje vjerujem da ćeš ti jednog dana razgovarati s nama, šetati, iako medicina kaže da je to nemoguće. Ako se to i ne dogodi na ovome svijetu, ja ću se truditi da to zaslužim na onom drugom.
I reći ću ti još nešto. U svoj ovoj borbi nikada nismo bili sami. Poslao nam je Bog Vladu, Borku, Anu i Mariju… I onog Antu kojeg kao ne vole, a svi ga svašta pitaju. Poslao Denisa, Gogu, Baku, Mirnu, Adrijanu, još jednog Gogu, Ivanu, Zdravka, Branimira… Poslao Mariju, Iliju, Antu, Gabi, Želju, Ljerku, Branku,
Marinka i još jednu cijelu vojsku ljudi koji su bili i jesu uz nas, da nam bude lakše. Jer čovjek za sve ovo ne može biti spreman! I onog don Davora koji te krstio u bolnici, a neka medicinska sestra stade uz mene da ne budem sam. Nisam joj ni ime zapamtio jer sam bio u bunilu, a majka ti još nepokretna od carskog reza. Hvala ti, medicinska sestro, na emociji u tome trenutku!
I, evo, natjerao si nas, sine moj, da pravimo koncert na stadionu. Da Bogu zahvalimo na svemu ovome. Da ga zamolimo da bude i dalje uz nas u ovoj borbi. I to si učinio, mali moj! Neka bude tebi na čast, a Bogu na slavu. I ne samo tebi nego i svoj djeci koja prolaze slično kao ti. I svim majkama i očevima koji se bore ovako kao mi. Jer ima nas. Ima nas mnogo! Valjda će jednoga dana svijet naći prostora i za vas. Nas! Nema odustajanja! Nema umora! Vojnički, sine moj!
Rekao sam na početku da šutim. Neću više! Vrijeme je da mi počnemo pričati. Jer imamo što reći. I moramo! Jer ste vi važniji od svih onih influencera i tipova koji već godinama nemaju što reći, a govore. Vrijeme je da mi budemo glas vas koji ne možete pričati. Promijenit ćemo i to! Jer više nikada ni ti ni djeca sa sličnim problemima ne smijete biti – BIO!
I reći ću ti još nešto. Za tebe i djecu kao ti kažu da ste s posebnim potrebama. Niste! Mi odrasli smo s posebnim potrebama! Mi odrasli imamo milijun ludih posebnih potreba. Ti imaš samo jednu: biti zdrav! Idemo se boriti i dalje! Nema odustajanja! Za život se mora boriti! Za svaki vaš osmijeh. Za svaki vaš korak! Voli te tata
PIŠE: Denis Delić
Bio je to najsretniji trenutak u tatinu životu. Mama je ostala u drugom stanju, kako kažu ti doktori, ili u blaženom, bolje reći, posebice u tvom slučaju. Ubrzo, nakon tri mjeseca trudnoće, Mostar, Dubrovnik, Split te na kraju Zagreb – rekli su isto – nije dobro. Atrezija jednjaka, čudan poremećaj, do riječi “vidjet ćemo, budite strpljivi, ali nije dobro”, svi su slijegali ramenima. Čak je jedan čiko, jedan od najboljih, rekao mami: – Prekinite trudnoću,
gospođo… Teški trenuci, mama tužna u Gaginoj sobi…
Zadržiš za sebe te trenutke, ljubavi tatina, koji te prate cijeli život te razmišljaš i vjeruješ da će biti samo loše sjećanje. Što reći mami u tom trenutku, biti pametniji od doktora. Naravno da nikad nismo ni pomislili na taj čin, naprotiv, postali smo jači i zajedno s ostalom ekipom, prejakom ekipom najbližih oko nas, postali smo najjači tim koji je morao pobijediti skupa s Njim sve doktore.
Zajedno smo nastavili vjerovati, kao da nam ništa od svega toga lošega nisu rekli… Kako su ostala obitelj, prijatelji, kumovi zvali i pitali za stanje, samo smo govorili: – Ma, bit će dobro… Mi smo njih tješili, posebno ih je tvoja mater tješila… To nam je bilo najvažnije – da je ona dobro, jer tebe nosi pored srca, ti to nisi smjela osjetiti.
Mama je morala ostati u Zagrebu na promatranju i svakodnevnim pregledima, dok se tata vratio u Mostar pogledavajući na mobitel svaki tren ima li novosti. Čekali smo kraj i posljednje dane trudnoće te da te napokon vidimo, pa barem bio samo tren… Svi smo te već jako zavoljeli, odjednom si postala najvoljenija…
Došli su ti dani kad smo se pripremili za porod. Mama je zvala jednog poslijepodneva, kaže: – Pođi što prije za Zagreb, glavna doktorica sad kaže još i za poremećaj koji nikad nije vidjela… Kakav poremećaj, ne razumijem? Mama ništa ne odgovora. Uvidjevši da ni mama ne zna mnogo, krenuo sam odmah prema tebi. Sutra je porod, samo je rekla, carski rez i da budemo spremni na sve… Koliko dijagnoza, a tvoje, srce male princeze još uvijek kuca svom snagom…
Tata nikad neće zaboraviti noć prije poroda. Ja i mama s Cocom ispred Petrove, pa nismo ni bili tužni zbog dijagnoza, naprotiv, sretni što ćeš se sutra roditi, ne znam kako, ali sam osjetio to. Nismo uopće pričali što su nam sve rekli doktori. Kako je bilo teško i pomisliti zaspati tu večer, bila si u mnogo zajedničkih molitva, za mnoge od njih nisam ni znao.
Dana 31. svibnja 2016. u 8.30 bili smo prvi… Toliko nas je Bog kušao da je doktor izišao sav krvav nakon 45 minuta, međutim, jedan porod bio je još hitniji… E, tada je tata počeo osjećati strah. Nažalost, na tren sam prestao vjerovati. Pa zašto do kraja neizvjesnost. U 10.30 stigla je princeza, kažu sestre, nema nepca, rascjep mekog i tvrdog, malformacije po licu, rekla je još nekih manje jasnih dijagnoza, a nigdje atrezije jednjaka, nema presađivanja,
nema Downov sindrom. Neš ti nepce… Tata ne vidi ništa zbog čega može osjećati strah. Pa što sad? Nepce, riješi se…, sitne korekcije oko uški, sve OK… Ali, ljudi, što je s dijagnozama otprije? Pričekali smo glavnu doktoricu koja je rekla: – Čestitam, tata, tako je kako je… Što sad to znači, doktorice? Moramo biti oprezni, pregledati sve organe, nadalje vid, kad dijete bude reagiralo, sluh itd. Svi zovu, čestitaju, pitaju je li sve u redu s princezom. Mi vidimo i osjećamo da jest, a i dalje nedoumica, možda nešto ipak nije.
.jpg)
Denis Delić napisao pismo kćeri Leticiji
Ima jedan doktor prijatelj, princezo tatina, taj je tatu i sve nas vratio tamo gdje smo bili prije poroda, veseli i sretni, kad je rekao da se ne brinemo s razlogom, koji je bio s nama većinu vremena, komunicirao s ostalim doktorima i samo govorio dobre i pozitivne stvari o tebi. I dan-danas mogu reći da je bio u pravu za sve. Tvoj doktor Barišić. Kad smo već kod njih, princezice, kako da zaboravimo doktora Krmeka iz Dubrovnika, on ti je seku donio na svijet. I
dan-danas ti za rođendan svaki dođe. Kad si se rodila, doktor Zlopaša je bio na porođaju, bio stalno uz nas i rekao da ne brinemo i da su, koliko on vidi, vitalni organi u redu, a za estetiku da ne brinemo. Kad je Michael Jackson postao bijelac, sve se može. Tako je i bilo na kraju.
Zatim, tvoj doktor Knežević, koji te operirao i s kojim ćemo se još družiti, koji nam je do dan- danas na usluzi. Morao ih je tata spomenuti jer su ljudine i profesionalci u svom poslu. Mora ti tata reći i ovo. Znaš li kada je mama prvi put zaplakala? Tek prije nego što te prvi put vidjela, na putu prema tebi, kad je vidjela naše najbliže kako stoje u hodniku, slomila se. E, tek tada, ljubavi tatina, i moram ti reći da imaš jaku mamu.
Ipak, nismo završili, nego smo tek počeli, šest godina pregleda, uklanjanja nedoumica hoće li se barem nešto od dijagnoza, nagađanja potvrditi, međutim, tatina vjera, posebno mamina, i bližnjih to nije dopustila, skupa s dragim Bogom. Sve si ih pobijedila, ljepotice naša, naš veliki borče. Već nakon kraćeg vremena počela si se smijati i reagirati na sve nas i mama ti nije bez razloga dala ime koje kaže: ‘radost, veselje i ljepota’. Da, ti si naša radost, veselje i ljepota ovoga svijeta. Već nakon godinu i pol imala si operaciju, učila jesti, pravilno govoriti…, bolnica, pregledi… Sve si prošla što drugih desetero djece prođe za života. Nikad se nisi požalila, rijetko kad si zaplakala.
Zapravo, jako se brzo počneš smijati kada prođe pregled, injekcija. Sve si nas učinila jačima. Uvijek nasmijana, puna života. I nakon prve neuspjele operacije pod narkozom si hodala i padala, svi smo se smijali, a doktor začuđeno gledao. To si ti, da nešto ne propustiš, puna života, ljubavi, omiljena u društvu. Tvoj dolazak u vrtić, primjerice, nije ulazak uz pozdravljanje prijatelja, nego uz zagrljaj svakoga od njih. Baš to, radost i veselje, to si ti, naša princezo.
Da, tata ti mora ovo reći, nakon poroda ubrzo smo bili kod doktorice koja je postavila dijagnozu dan prije poroda… Kaže: – Tko je rekao ovakve neistine, s curicom je sve u redu… – Doktorice, vi…, ali sve je u redu, niste jedini, mnogo vas je pogriješilo, svi ste pogriješili… Zamisli, ljubavi, svi su pogriješili, atrezija jednjaka, razni poremećaji, ali ništa od toga na kraju. Dala si poruku mnogima da je sve moguće, a zašto je sve drugačije nego što su vidjeli, samo On zna. Jer Njemu je sve moguće. I danas, kada imaš svoju seku, prema njoj si prava zaštitnica, pravi primjer, prava starija seka. A danas ti je pet aktivnosti malo, puna si života, koji su ti neki nekada htjeli prekinuti. Mi to nismo dali i nikad ne bismo dali da si imala stotinu puta goru dijagnozu.
Blaženi Ivan Merz nam je dao najveću snagu, njemu smo se najviše molili. Tako smo i odnijeli posvetu u Palmotićevu: ‘Blaženi Ivane Merz, hvala ti na čudima’… Da, kad sve pogledamo, baš na čudima, pa kako ih 12 može pogriješiti?
Znaš li koga se tata svaku večer sjeti – tvoga dede Neđe, uh, on je uvijek bio glava kuće. Kako bi tata volio da si ga upoznala. Iako je otišao rano, dok je tvoj tata bio jako mlad, bilo je dovoljno da zapamti ono najvažnije, naučio me da je najvrjednija u životu obitelj i ajedništvo. Iako dedo nije s nama fizički, jedina si koja imaš njegovu krvnu grupu, rijetku, povezani ste i više nego što se može i zamisliti. On je bio primjer glave obitelji, ponos, sigurnost, snaga. Sjetim se da je naša večer bila nedjelja. Nas petero, tvoga tate, tetke, strike, dede i naše bake uz kultnu obiteljsku seriju koju sam jedva čekao svaki put. Tata ti je kao najmlađi, jedva godina kao ti sada, uvijek bio na naslonjaču, a ostali su sjedili i svi se smijali. Ja sam već idućeg dana pitao baku kad će nedjelja. To je uvijek bila jagoda na torti našeg tjedna. Toliko sam uživao u tim danima, dedo je sve okupljao i držao sve pod kontrolom. Sjećam se naših ljetovanja i plivanja daleko od obale, gdje sam se osjećao siguran držeći se za njegove noge. Tvoj tata je uživao s tvojim dedom. Ali uvijek je bio najosjetljiviji prema tvojoj tetki, prema kćeri. To je prenio na mene, sad znam zašto, sad znam kolika je ta ljubav bila, kolika ljubav može biti prema vlastitoj kćeri. To tvoj tata pamti i, isto tako, tvoj tata želi da ti isto tako pričaš nakon puno godina. Da si imala tatu za ponos. Baš se trudim, tatina ljubavi. Vas dvije ste moja lijeva i desna ruka, tatina svaka druga misao. Tata posebno mora izdvojiti tvog didu i dvije bake kojima si centar svijeta i moji su uz tebe
gotovo danonoćno otkako si se rodila.
Znaš li da smo se dogovorili ja i naš kum Marko da ćemo napraviti sve da njegova djeca njega i vas dvije mene ne postidite bilo gdje te na kraju pred samim Bogom.
Tata ovo piše da budeš put mnogim drugima, majkama rodiljama, jer si rekla da je sve moguće, da Božja riječ ima snagu i da treba vjerovati.
I zato tata s kumovima organizira ovaj koncert kako bismo pomogli onima kojima je pomoć najnužnija i da imaju djetinjstvo kakvo zaslužuju. Radi tebe tvoj tata ovo radi, ti si uspjela i znam da želiš da su svi sretni oko tebe. Da barem osjete da nisu sami i da ćemo sve uraditi da učinimo njihov život boljim. Tata mora ispuniti sve želje svoje princeze, dat će sve od sebe.
Danas je, ljubavi tatina, sve lako, velika si tatina, prelijepa, zdrava cura, pred kojom je život. I hvala Bogu što te je poslao upravo nama takvu. I hvala Mu što nas je kroz tebe napravio jačima, nepobjedivima. Jer tata vjeruje, mi vjerujemo! Tvoj ćaća, VTP
